Autor: Mario Lovreković
Uzeli su ponos, trud i čast, a zatim dohvatili šibice. One obične, drvene s crvenim, zapaljivim glavicama. Plamen se još uvijek nije ugasio. Živi ljudi teško gore.
A zatim, poput djece koja vole varati u razmijeni samoljepljivih sličica Životinjskog carstva, počeli su mijenjati po principu „jedan tebi, dva meni“. Rijetka su djeca imala šarene albume u koje bi zalijepila sličice, stoga im je bilo svejedno, bolje je dobiti orangutana s brojem 25 pa dati žabu s brojem 32 i patku s brojem 11, inače orangutan ne bi bio dio kolekcije u zadnjem džepu poderanih ljetnih hlačica.
Zatim su počeli mijenjati principe, jer, gledaj, ako hoćeš crvenu lisicu moraš dati tri sličice. Pa četiri. Sličica za razmjenu više nije bilo, a one koje su ostale izlizale su se u zadnjem džepu hlačica. Nije bilo albuma koji bi ih sačuvao. Opet, trajale bi i takve, održavale dječju radost, sve dok ih majka nije oprala u perilici za rublje. Ostala je samo šaka izgužvanog papira.
Djeca kao djeca, požalila su se starijima, mudrijima, htjela su uživati u slasnim čokoladicama i dražesnim sličicama, svako je dijete sanjalo svoj vlastiti album i poštenu razmjenu duplikata. Potom je ustao najmudriji te rekao: „Dvjesto albuma je sasvim dovoljno.“
Djeca su plakala, izražavala se tugom u očima, međutim s vremenom i odrasla sa sjećanjima na taj dan kada im je mudrac oduzeo pravo na sličice, čokoladice i djetinjstvo. Pojavilo se još mudraca, sa savršeno usklađenim teorijama, pričama, ukazanjima i prikazanjima, velikim plakatima s porukama od životnog značaja, razuma, boljitka. Pojaviše se novi brojevi, ne oni sa sličica, ali opet brojevi s napomenom „zaokruži“.
Odrasla djeca samo su gledala u sličice nekih novih životinja za koje šareni albumi nikada neće postojati.