Zeleno svjetlo semafora na Donjem Prekrižju traje kratko pa stignu proći tek tri-četiri automobila u šusu. Crveno traje beskonačno dugo pa zjakam uokolo. Preko puta ceste na ulaznom rubniku stoji terenac s izlizanim gumama. Za volanom vozač poznijih srednjih godina. Do njega, na suvozačkom sjedalu, žena upalih staklastih očiju uokvirenih tamnim podočnjacima. Krotko sluša što joj vozač govori. Ovaj opet nervozno kažiprstom i srednjakom lijeve ruke tipka po crnoj plastici kontrolne ploče u ritmu riječi koje mu otvaraju usta. Ona je u godinama kad se više ne mijenjaju ni muževi, ni ljubavnici; kad se više ne rađaju djeca. On, čini se, misli da bi još malo mogao potrajati uz neku drugo ženu. Izdržati još jednu avanturu; još jedan krug, kao i islužene gume njegova terenca. Ona danas gubi voljenog muškarca. Vraća se nazad u brak, onom koji će večeras nezainteresirano bubnjati prstima po stolu čekajući da mu podgrije večeru; onome koji joj već dugo ne govori hvala i ne ljubi je za laku noć. Ona će večeras umrijeti u ostacima potrošenog braka.
A brak je kao hodanje po žici razapetoj između dva nebodera. Neki su dovoljno ludi da pokušaju taj hod, dok je drugima ta avantura naprosto stravična pa nikad ne naprave ni prvi korak. A kad se jednom čovjek nađe na toj žici jednostavno prestane gledati gore ili dolje i krene ravno, bez osvrtanja. Bez skretanja lijevo ili desno. Samo pravo pa dokle stigne. Svaki početak je težak, ali poslije se čovjek svikne. Nauči održavati ravnotežu pa mu hod iznad provalije bude sve bolji, sigurniji. Sve dok se negdje na po’ puta ne osili i umisli zbog toga. Pa se počne osvrtati i zagledati je li netko uočio njegovo umijeće. Vještinu balansiranja na niti. Rutinu. Učini mu se da će dalje lako, da je sad sve sigurno i izvjesno. Ali u životu nikad ništa nije sigurno i izvjesno. Kliznuti s bračne kolotečine je jako, jako jednostavno; jednako jednostavno kao i ući u nju, ali ovaj puta bez konfeta, odijela i bijelih haljina. Bez zastave, buklije i trubljenja automobila. Pa se nađe dolje, duboko između dva nebodera, mlohava tijela i upitne volje da pokuša još jednom. Prazno zuri u nebo i čeka da možda još pokoji pali anđeo s njime podjeli kraj.
Oni pak rijetki koji uspiju stići do drugog kraja žice čude se kako je sve to strelovito brzo prošlo. Suzna oka i drhtavih ruku na dijamantnom piru gledaju svo to potomstvo koje se raduje zbog njih. Gledaju u oko kamere neke lokalne televizije i eto, tu na kraju puta zapravo i nemaju što pametno reći za vječnost. Tek da su bili ovdje i da su prošli, i da sve što bijahu ostaviše tamo: na toj žici razapetoj na nebu.
Nekima se taj njihov hod učini poput romana, prepun likova koji im se skladno ili manje skladno zaplitaše u fabulu. Drugima se taj hod učini poput pjesme intiman i znakovit; treći opet prožive taj hod dramatično i napeto kao u nekom igrokazu, na nekoj kazališnoj pozornici, pa im se njihov život učini skrojen od komada tragičnih i dijelova komičnih; ponekad satiričnih. Kao u nekom šekspirijanskom uprizorenju, s puno zapleta i mrtvaca, s puno strke i apsurda; i poruka: onih jasno izrečenih i onih skrivenih, kodiranih u intrigantnoj igri riječi i pokreta.
Ne bih to smio ovdje reći javno, ali ja ne ljubim Shakespearea. Možda je to zbog toga što sam ga prvi put susreo u arhaičnom prijevodu Milana Bogdanovića čiji jezik prijevoda nije bio baš primjeren pubertetliji rođenom u šezdesetima. Možda zbog forsiranja, između svih 37 Shakespeareovih dramskih uradaka, baš glupavog Romea i Juliju ili još glupljeg Hamleta u školskoj lektiri. Mogu se kladiti, nitko ni danas ne zna zašto su ta djela postala dijelom kanona. Desetljeće poslije sam sve ispočetka pokušao iščitati na engleskom jeziku, ali avaj, vrlo brzo mi se to učinio uzaludan posao; što zbog nedovoljna poznavanja staroengleskog, što zbog toga što su mi se isti stihovi počeli svaki puta pričinjati drugačijima; u novom značenju. Svjestan da je iščitati Shakespearea sizifovski posao jednostavno odustah i ostavih stvari za neko kasnije vrijeme. Sada sam u godinama kad me iritira svaka pretencioznost, sveobuhvatnost i savršenstvo. Shakespeareove tekstove zaobilazim isto kao i američku košarku, u širokom luku.
Svaka poznatija i izvođenija Shakespeareova drama ili komedija prevođena je više puta, u rasponu od prigodnih prijevoda, rađenih za određenu kazališnu trupu i nakanu, do onih filološki usmjerenih, čija je prvenstvena svrha uporaba u sklopu školske lektire, studija komparativne književnosti ili anglistike. Komedija „The Taming of the Shrew“ u Hrvatskoj je uglavnom poznata iz dva standardna prijevoda, iz prijevoda Milana Bogdanovića u izdanju Matice hrvatske iz 1922. (Ukroćena goropadnica) i onoga Mate Marasa, također u izdanju Matice hrvatske, točno devedeset godina kasnije, 2012. (Kroćenje goropadnice). Bogdanovićev je prijevod više “kazališni”, dok je Marasov više filološki. U doba dok je nastajao Bogdanovićev prijevod komunikacijski su kriteriji bili drukčiji. Niz predmeta, pića, zvanja i običaja iz Bogdanovićeva teksta, još potpuno ukorijenjenoga u 19. stoljeću, današnjem su gledatelju i čitatelju nepoznati i nerazumljivi, do raspada sadržaja. Tekst Mate Marasa išao je posve drugim putem, onim svjesne žrtve. Putem višestrukog prevođenja, prevođenja s engleskog na hrvatski jezik i prevođenja iz 16. stoljeća u 21. Krene li se putem poštovanja metra, izvornog ili nekog primjerenijeg hrvatskom jeziku ta će stega dovesti do gubitaka i nepreciznosti značenja; krene li se pak putem točnosti, izvorno značenjske, filološke i interpretativne, mora se žrtvovati metar, pa i sam stih kao takav.
Sudbina mi je udijelila dvije karte za prvu večer na Danima satire. Kao i svake godine, na svršetku sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh tradicionalno se održavaju Dani satire Fadila Hadžića, međunarodni festival koji promiče predstave satiričkoga i komediografskoga karaktera otvarajući prostor mladim umjetničkim snagama iz Hrvatske i regije, a publiku suočava s gorućim problemima naše svakidašnjice. Od 1976. godine, kada je osnovan ovaj festival pa sve do današnjih dana, dakle 43. godinu zaredom festival nastavlja hrabriti i njegovati satiru i komediju. Za izbor predstava ovogodišnjeg festivala odgovorna je dramaturginja Željka Turčinović. U svemu će biti izvedeno 13 društveno i umjetnički relevantnih predstava. Dane će otvoriti baš predstavom Kroćenje goropadnice splitskog HNK u režiji Ivana Plazibata. Bit će da Shakespearea neću moći zaobići ovaj put.
P.S.
Drago mi je da nisam. Jer predstava potvrđuje moj stav o Shakespeareu, a to je da je njegov tekst tek predložak i sredstvo, a ne vrhunaravni cilj koji predstava treba doseći. Kao i obično ja vam neću prepričavati što se u predstavi zbiva, niti ono što neki misle da bi se u predstavi trebalo vidjeti. Reći ću samo da predstava zrači južnjačkim, mediteranskim duhom, da je energična u riječi i pokretu i da nije sladunjava, da je vrijedi pogledati i da ima težinu. Da je, iako je dosta dugačka, čak 160 minuta, valja pogledati u cijelosti. Ako očekujete da ćete se dobro zabaviti plitkim komedijaškim forama, kao dio publike večeras, ostat ćete razočarani, jer to nije komedija s Katicom u glavnoj ulozi. To je priča o jednoj Katarini kao s početka ovog napisa. I njenoj sestri Bianci također. Tvrd i ozbiljan komad za promišljanje muško ženskih odnosa. Sad sam iščitao još neke kritike koje su o prijašnjim izvedbama bile izrečene. Neke od njih ne stoje; bar ne za večerašnju predstavu. Glavna protagonistica je veoma dobro odradila poduže monologe u drugom činu, osobito prvi nakon kojeg je zaslužila aplauz koji je izostao jer joj je partner praktički uskočio u scenu bez trunka pauze. Stoga moje bravo ovdje. Da se mene pita ja bih još kratio Bogdanovićev prijevod iako uglavnom lijepo funkcionira u kontrapunktu s modernim dijalogom. Ali me se ne pita pa će sve ostati onakvo kakvo jest. I to će biti dobro.
