Uobičajeno je da se ratne žrtve broje od objave rata do primirja, od prvog opaljenog metka do posljednje ispaljene granate koju neka budala nanišani u pravcu zamišljenog neprijatelja. Iz nekih čudnih razloga misli se da rat počinje trenutkom prispijeća telegrama kojim neki vlastodržac u ime nekog naroda najavljuje neprijateljstvo drugom vlastodršcu i njegovom narodu. Iz posve nepojmljivih razloga smatra se da rat skončava u trenutku kad ti isti vlastodršci ili netko u njihovo ime za nekakvim zelenim stolom, u nekakvom vagonu, koji stoji na kolosijeku za nigdje potpišu papir o prekidu neprijateljstva; u vlaku bez kolodvora na stolu koji zapravo nije zelen. O, bože moj, kako bi bilo dobro da je sve tako jednostavno. Da se ratovi mogu numerirati po brojevima. Prvi. Drugi. Treći… Da je lako odvojiti rat od mira, odijeliti mir od rata. Kad bi bar bilo moguće razlučiti zbilju od stvarnosti. 6. lipnja stvarno će se dogoditi tričetvrt-stoljetno obilježavanje dana D, dana iskrcavanja u Normandiji. U zbilji to će biti tek novo podsjećanje da rat koji je začet, davno negdje u Bismarckovim željezarama, u Rimskim katakombama i na Bosporu, ili možda još davnije u ravnicama Perzije, nije gotov.
I od tog rata će se umirati još dugo; ginuti bez fijuka puščanog zrna. Pogibati još puno poslije zadnjeg jauka majke posljednjeg ustrijeljenog vojnika. Rat živi i od njega je moguće poginuti i mnogo kasnije kad poumiru svi koji se prvih puškaranja i granata mogu prisjetiti. Prekinuti rat nije jednostavno, jednom započet traje i traje i traje. Iako se ne čuju pucnji i žrtve koje rat odnosi prividno nemaju veze s iskonskim neprijateljstvima na početku. Ne, nisu ubijeni u ratu najveće žrtve rata. Oni su mrtvi i ništa im se više strašno dogoditi ne može. Najveće žrtve rata su oni koji tek dolaze i misle da rata više nema pa se opuste. Oni koji i ne slute da im se išta strašno više može dogoditi.
Lipnja 1982. na münchenskom groblju Friedhof Bogenhausen sahranjivaše još jednu žrtvu rata: Rainera Wernera Fassbindera. Nije rominjala kiša kao danas nad Zagrebom. Bio je baš lijep dan za sahranu. Janis Joplin je pjevala o svom Bobiju. Janis, dvije godine starija, već je dvanaest godina počivala razriješena ovozemaljskih briga. Kišne kapi razbijale su se o vjetrobransko staklo kamiona za New Orleans. Bile su to jedine kapi kiše na Friedhof Bogenhausenskom groblju. Prijatelji i ljubavnici, ljubavnice i suradnici suzdržavali su suzu u krajičku oka svjesni da trenutak nadilazi vječnost.
I pulled my harpoon out of my dirty red bandanna.
I was playin’ soft while Bobby sang the blues, yeah.
Windshield wipers slappin’ time, I was holdin’ Bobby’s hand in mine.
We sang every song that driver knew.
Freedom’s just another word for nothin’ left to lose.
Nothin’, don’t mean nothin’ hon’ if it ain’t free, no no.
And, feelin’ good was easy, Lord, when he sang the blues.
You know, feelin’ good was good enough for me.
Good enough for me and my Bobby McGee.
Izvukla sam usnu harmoniku iz prljavo-crvene marame
i počela svirati lagano, dok Bobby je pjevao blues.
Brisači su šamarali vrijeme, držali smo se za ruke.
Pjevasmo svaku pjesmu koju bi vozač znao.
Sloboda je samo drugi izraz za nemam više što izgubiti.
Sve je bezvrijedno ako nije besplatno sad.
Osjećati se dobro bilo je lako dok on pjevao je blues,
Bog mi je svjedok da se osjećah dobro, dobro za oboje.
Dobro za sebe. Dobro za mog Bobbyja McGee-a.
Tog lipnja 1982. završen je ovozemaljski tridesetsedmogodišnji hod Rainera Wernera Fassbindera. Velikog Nijemca koji je pokušao iskupiti Njemačku od grijeha velikih Nijemaca i učiniti je velikom na svoj jedinstven način. Ne velikom kakvom ju je svojim stihovima učinio Goethe, ne velikom kakvom su je svojim umovima ukrasili Leibniz i Gauss; ne grandioznom kakvom ju je svojom glazbom oslikao Wagner. Rainer Werner Fassbinder pokušao je Njemačku učiniti čovječnijom svojom empatičnošću, suosjećanjem tako stranim i velikim i malim Nijemcima. Rainer Werner Fassbinder nije fizički nalikovao tipičnom Nijemcu. Rainer Werner Fassbinder nije se ponašao kao prosječni Nijemac. Mnogi bi zbog toga danas rado zatajili da je Fassbinder ikad bio Nijemac. A bio je. Veliki i dobar Nijemac; ma koliko šutjeli o tome. Njegova zaostavština danas se može učiniti egzotičnom i stranom. Ipak postoje institucije koje je njeguju na svoj osebujan način. Postoje ljudi koji razumiju ili bar pokušavaju razumjeti poruke iz dalekih sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Predstava Zašto je poludeo gospodin R? u režiji redatelja Bobe Jelčića nastala je prema istoimenom filmu priznatog i angažiranog njemačkog redatelja Rainera Wernera Fassbindera iz 1970. godine. Djelo iznimne društvene kritičnosti, radikalan i šokantan komentar tipičnog modela “jednodimenzionalne egzistencije” secira i preispituje postratno stanje u Njemačkoj, fokusirajući se na odnos pojedinca i društva te na njegov intimni svijet, etičke i moralne norme, a pronalazeći analogiju s ratnim i postratnim stanjem u regiji, Jelčić se bavi paradoksom današnjeg vremena, pojedincem koji se lažno stavlja u središte zbivanja da bi se dovelo do njegova – uništenja.
Ako ima budućnosti za Europu, ako ima budućnosti za Njemačku i za sve nas zajedno s njima morat ćemo ponovo potražiti svoju vlastitu ljudskost, empatiju. Suosjećanje i uvažavanje. Prigodničarski patvoreni antifašizam kojeg običavamo slaviti na obalama Normandije svakog 6. lipnja neće Europu učiniti boljom, sretnijom i manje ratobornom. Prijetvorno sjećanje na davno poginule samo nas sve dublje i dublje gura u nova i veća stradanja.
P.S.
Kad bi se kompliciran, buran i proturječan život Rainera Wernera Fassbindera mogao sažeti u jednu jedinu rečenicu, onda bi to bio refren pjesme Janis Joplin Me and Bobby McGee. Sloboda je samo drugi izraz za nemam ništa više za izgubiti. U društvu kazališno, uglavnom, nepismene publike koja je dupkom ispunila dvoranu teatra Kerempuh kompaktan ansambl Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda korektno je odigrao predstavu onako kako je osmisliše oni koji su za to bili zaduženi, a njima se može prigovoriti samo jedno: dosegli su stupanj apsolutne slobode.
