Iskreno govoreći nemam puno mana. Tek pokoju, a i tu tek toliko da ne budem savršen. No jednu ću uvijek spremno priznati. Obožavam Napolitanke! Sve. I one presvučene čokoladom i one neodjevene; razgolićene. Sa svim vrstama file između tanko pečenog tijesta kojeg nazivamo oblatnama. Napolitanke su savršen izum za slasticu. U početku onako šuškave dok ih pregrizamo zubima, a poslije mazno topljive kad ih se malo duže zadrži ovlažene na toplom jeziku. Dok puštamo da nam se prefina kremica otapa dražeći nepce i okusne pupoljke jezika, koji tu istu napolitanku polako prevrće i raslojava u nježnim pokretima, plima užitka naplavljuje seratoninom najudaljenije moždane stanice.
Napolitanke su zakon! I jako ih je teško previdjeti. U svakom Super Konzumu nalaze se na najistaknutijim policama i uvijek je neka vrsta napolitanskih slastica na nekakvom sniženju. Akcija. Tko bi im mogao odoljeti? Već i sam pogled na bogatstvo asortimana priziva sjećanje na nebrojena zadovoljstva koja su mi Napolitanke u životu pružile. One su uvijek tu pripravne da utješe u svakom kriznom momentu. Onako lijepo posložene u vakuumiranom pakovanju dugo mogu spremne na nekoj polici kredenca čekati da uvesele svojom aromom i friškinom ako ih, u neko gluho doba noći, otvorimo tražeći utjehu ili sreću; ili tek onako jer nam se jede nešto slatko.
Stojim pred policama krcatim napolitanskim delicijama. Dobro je, danas nisam gladan išao u nabavku u trgovinu. Možda i uspijem odoljeti ljepoticama koje me zovu svojom zavodljivom kockastošću. Kao Odisej čvrsto držim rukohvat kolica nastojeći othrvati se zovu napolitanskih sirena. Keostlinove voćne kocke danas su na akciji. Razgledavam privlačnu slasticu i u mislima prebirem po zapamćenim okusima. Aroma kiselkaste file vraća me u daleku 1965. godinu kada je rođena moja sestra. Tada su trudnicama i porodiljama obvezno donosili voćne napolitanke, zbog fame da je vitamin C garancija zdravlja kako je to proročki propagirao dvostruki nobelovac Linus Pauling. Mnogostruko višekratni unos vitamina C za povećanje imuniteta i dugovječnost! Mama nije voljela voćne kocke, ali meni ih nije zabranjivala jer je striček Linus bio veliki autoritet za zdrav život u tim šezdesetima.
S druge police smješe se Karolinine napolitanke: Jadro. Poznate kao dvo-kremasto remekdjelo nekdašnje tvornice Sloboda iz Osijeka. Unaprijedivši dotadašnju tehnologiju proizvodnje napolitanki s jednoobraznim punjenjem, 1962. godine, njihovi su strojevi postali sposobni nekoliko različitih nadjeva uslojiti u isti keks. Čaroban omjer dva premaza vanilije i jednog čokoladnog sloja između, zarobljenog hruskavim oblatnama davao je dvostruki užitak u samo jednoj jedinoj napolitanki. Tih dalekih šezdesetih bila je moda na prozore stavljati zelene rolete kao zaštitu od sunca. Stari je taj posao dobro uhodao i vjerojatno nije bilo kuće u Gajevoj koja nije okna zastirala njegovim roletama. U poslu postavljanja trebalo se višekratno pentrati po prozorima, pa mu je moja pomoć u dodavanju alata i čavlića bila od velike koristi. Tada nismo imali auto pa je sav transport išao na plavom Rogovom biciklu. Na roletama pričvršćenim za ramu bilo je veoma udobno sjediti. Na povratku bi neudobnost tvrde i uske cijevi tješila čvrsto zagrljena kutija Jadro napolitanki kupljena u trgovini na ćošku: kod Velikog Nikole.
Najstariji okus napolitanki koji mogu dohvatiti u sjećanje je okus Robot Adrija keksa proizvedena u tvornici Koestlin iz Bjelovara. Preukusna dugačka napolitanka s četiri čokoladna sloja file bila je pakirana u sjajnom staniolu i omotana plavom trakom sa likom robota. Ta plava traka prekrivala je sličicu, tek ovlaš zalijepljenu, na staniolnom omotu. Teško je danas reći što je bilo veće zadovoljstvo: ugledati novu sličicu za album Svet Tehnike ili mljackati slasni keks. Jedno znam dobro: zadovoljstvo nikad nije bilo istovremeno. Teta Božena nije dozvoljavala da se sličice diraju musavim rukama. Prvo bismo Karbofix ljepilom zalijepili sličicu u za to predviđeno mjesto u albumu i pročitali kratki tekst koji se na nju odnosio. Uživanje u slastici išlo je tek kad bi se taj posao valjano zgotovio i album bio pospremljen na svoje mjesto. Treba li napomenuti da sam tekst zapamtio iz prvog čitanja i mogao ga naizust reproducirati samo na spomen broja kojim je sličica bila označena?
Koestlin, hrvatska tvornica keksa i vafla iz Bjelovara. Tvornica se razvila od pekare hrvatsko-židovskog poduzetnika Dragutina Wolfa, čije je ime nosila do 1932. godine. Dragutin Wolf rođen je u Bjelovaru u židovskoj obitelji. Sa ženom Irmom imao je dva sina, Slavka i Otta. Wolf je posjedovao malu pekaru za kruh i kolače u Bjelovaru koja je osnovana 11. studenog 1892. Desetljeće kasnije, Wolf se posvetio izradi proizvoda koji mogu dulje vremena stajati na policama. 1905. osnovao je “Tvornicu keksa, dvopeka, biskvita i finih poslastica Dragutina Wolfa i sinova” koja je bila specijalizirana za poslastice. Godine 1921. tvrtka je počela proizvoditi kekse i vafle. Wolf je upravljao biznisom uz pomoć sinova sve do svoje smrti 1927. kada oni preuzimaju tvrtku. 1932. Otto i Slavko Wolf pristali su na suradnju s Koestlinom u Mađarskoj. Godine 1942. Wolfovi su se sinovi pridružili partizanima. Nakon rata, 1947., tvrtku su nacionalizirali jugoslavenski komunisti. Wolfov sin Otto i njegova obitelj preselili su se 1949. u Izrael. Danas Koestlin zauzima drugo mjesto u Hrvatskoj u proizvodnji i prodaji vafla i keksa s udjelom od 25%, a prodaja i proizvodnja premašuju 50 tona dnevno.
Do danas nikad više niti jedna napolitanka nije premašila taj savršeni okus Robot Adrija keksa. No ja se još uvijek nadam. Svaki novi proizvod iz Bjelovara uvijek entuzijastično kupim u nadi da ću osjetiti taj okus Robot napolitanke omotane staniolom. Do danas bezuspješno. I svaki put mi se u sjećanje vraćaju sličice koje su utirale put privrženosti tehnici i tehnološkim izumima kojima smo, kao ljudska vrsta, oplemenili ovaj Svijet u kojem živimo. Ipak od svih sličica najupečatljivije bijahu one s kraja albuma; sa svemirskom tematikom: Lajka, Jurij Gagarin, Valentina Tereškova, German Titov. U to vrijeme Rusi su bili superiorni u svemirskim istraživanjima. Američki program Apollo još nije davao upečatljivijih rezultata, a i da jeste u to vrijeme prije Brijunskog plenuma drug Marko sigurno ne bi dopustio da se djeca indoktriniraju zapadnim novotarijama. Poslije sastanka u hotelu Istra na Brijunima 1. srpnja 1966. sve se nekako izokrenulo ili se bar pričinjalo da se izokreće. U jesen 1967. program Apollo počeo je davati i vidljive rezultate. Apollo 4 bez ljudske posade; uspješno je lansirana raketa Saturn V. uzdanica budućih letova na Mjesec.
Zatim su se stvari počele odvijati nesmiljenom brzinom. 20. srpnja 1969. u večernjim satima smo gledali mutnu crno bijelu sliku prijenosa spuštanja ljudi na Mjesečevu površinu. Uzbuđeni. Baka je malo zabrinuto klimala glavom. Mama sa sestrom u naručju koja je odsutno drijemala nije govorila ništa. Stari se zadovoljno smješkao; od sutra mu više čika Momo neće moći sraćkat kako su ruske rakete najveće i najbolje. Više nisu! Napokon je došlo na vidjelo tko je najjači i čija su znanja i tehnike moćnije! Ja sam mudro šutio zamišljajući da i sam silazim po ljestvama i stopalom dodirujem Mjesečevu prašinu.
Naknadno, a vidim da i danas, pedeset godina poslije, ljudi sve manje vjeruju da je Neil Armstrong skakutao Mjesecom. Izmjenjuju lake argumente i teške riječi vidljivo spremni zapodjenuti i veću kavgu; samo ih Internet u tome sprečava. Kao da je to danas uopće važno. Istina ionako nije ono što se tada uistinu događalo već ono što mislismo da se događa i prema čemu se počesmo ravnati kao prema pravoj i jedinoj istini.
Kako god bilo napolitanke su tu uvijek za nas. Kao pričuvna ljubavnica. Kolač koji je neko spremio da bi bio pripravan u trenu udovoljiti našoj nasušnoj potrebi za užitkom. Napolitanke kao prva pomoć. Mi, Hrvati osobito smo sretan narod je naše su Napolitanke najbolje na svijetu, i ne samo najbolje. Postoje čitavi kontinenti gdje ljudi nisu niti čuli, niti vidjeli, a pogotovo nisu okusili napolitanke. U Sjedinjenim Američkim Državama trgovine su kao nogometna igrališta. Možete se u njima izgubiti, ali napolitanke ćete uzalud tražiti. Nećete ih naći. Ako kojim čudom i naletite na nešto slično bolje je da taj proizvod ostavite na polici. Nema to veze s onim što ovdje, doma, nazivamo napolitankama. Ima tehnologija u kojima smo mi, Hrvati još uvijek superiorni.
