Dobro je činiti dobro. Ali čineći dobro ne mora uvijek izaći na dobro. Nekad čineći dobro izađe na zlo. Pa se čovjek pita ima li neko pravilo, regula, pa da uvijek nekako izađe na dobro. A nema. Stvar je slučaja. Sreće. Usuda. Recimo vozite auto Metropolom. Prolazite pored Škole. Usporite, nikad se ne zna kad će neko dijete preko ceste. I uistinu, eto prvašića, nakanio na drugu stranu ulice. Zaustavljate vozilo pred zebrom. Čekate; da dijete prođe. Ono vam se osmjehne. I vi njemu. Ništa pretjerano; da ne bi neko pomislio. Bože sačuvaj. Kad ono, s lijeve strane vas obilazi neki tip trubeći i vozeći sto na sat. Vidite onako u prolazu da vam psuje mater provincijsku, jer tako se ne vozi metropolom. Onaj hip u kojem ste s pješakom razmjenjivali pogled postaje presudan. I to što je manijak vozio sto na sat, da je vozio osamdeset dijete bi sad ležalo u lokvi krvi, tu ispred škole, kao neka ustrijeljena ptica; s rukama u neprirodnom položaju.
Ovaj put prvašić ostaje neozlijeđen. Stići će u školu. Školu za život. Život koji mu je danas milošću slučaja još jednom podaren. A vi se pitate treba li drugi put zaustaviti vozilo pred zebrom? Je li to baš najpametnije? Poštujući pješake u prometu možda im baš i ne činite preveliku uslugu. Onaj što je odmaglio sa sto na sat ne pita se ništa. Ne sluti da je danas mogao postati ubojica. Samo se ljuti na te proklete dođoše koji ne znaju voziti metropolom. Možda mu je ovo danas bilo prvi put jer je žurio po vlastito dijete u vrtić, pa da se tete ne naljute… Možda isto napravi svakog dana. Tko će ga znati? Možda mu cijeli život prođe a da i ne shvati da je zapravo ubojica. Ubojica za volanom. A možda ipak nekoga usmrti. Ili učini invalidom. Pa shvati. A možda i ne. Ovisi. Hoće li se slučaj učiniti zanimljiv Jadranki i Čedi? Ovisi. Ima li novca za priuštiti si onog što klijente brani na TVu. Otvoreno. Onog trećeg koji je implementirao sinkopu u pravosudni sustav RH. Ovisi.
Život bi bio puno jednostavniji kad bi stvari bile lakše predvidljive. Kad bi mogli sagledati događaje u totalu. Kad ne bi bilo toliko ovisnosti. Uzročno-posljedičnih veza. Kad bi i ljudi i događaji imali naljepnice, etikete, oznake. Pa da znamo unaprijed. Ovako ne znamo. I s tim moramo živjeti.
